| admin | Date: NEDELJA, 2011-08-07, 2:06 PM | Message # 1 |
|
Generalissimo
Group: Administrators
PORUKA: 1384
Awards: 0
Reputation: 0
Status: Offline
| Postojanje srpskog jezika u Hrvatskoj je nepobitna istorijska činjenica
Zna se tačno kada je, gde je i ko se odrekao hrvatskog jezika i preuzeo srpski jezik u Hrvatskoj.
Kada? Tačno 28. marta 1850.
Gde? U Beču.
Ko? Odrekli se hrvatskog, primili srpski i potpisali svojom rukom: Ivan Kukuljević, Dimitrije Demetar, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković, Franjo Miklošić.
Predali su im srpski jezik na upotrebu i potpisali svojom rukom: Vuk Stefanović Karadžić i Đuro Daničić.
Preimenovanje srpskog jezika u hrvatski uvek je vršeno samovoljno i nasilno, najpre rešenjem Ante Pavelića i ustaške vlasti 1941. godine. Tada je novi hrvatski jezik pravljen nožem. Drugi put, na isti način, takođe samovoljno, pravljen je odlukom Tuđmanove vlasti 1993. godine, bez ikakve naučne jezičke osnove i naučnog obrazloženja.
Stvarane su veštačke razlike kako bi se hrvatski jezik prikazao kao zaseban jezik, drukčiji od srpskog.
Tako se ne može pred svetom stvarati novi jezik.
Čak ni u Deklaraciji o položaju hrvatskog jezika iz 1967. godine nije naveden nijedan naučni jezički razlog za proglašenje hrvatskog jezika. Deklaracija se pozvala na socijalističko samoupravno pravo naroda da svoj jezik nazove svojim imenom, i ništa više.
Težnja hrvatskih lingvista bila je da najpre stvore zasebne hrvatske jezičke standarde, pa zasebne varijante, pa napokon zaseban jezik.
Od svega toga nije bilo ništa. Srpski jezik u Hrvatskoj ostao je u suštini isti, čist i blistav, kakvoga je Vuk predao Hrvatima u Beču 1850. godine.
Omrazom se ne može stvoriti novi sopstveni jezik. Može se samo unakaziti, po sopstvenom obličju.
U svakom slučaju reč je o samovoljnom političkom činu, a ne o istorijskim i jezičkim razvoju posebnoga hrvatskog jezika.
Reč je o prisvajanju i preotimanju najvećeg istorijskog i kulturnog blaga srpskog naroda i njegovo proglašenje hrvatskim.
Zato za nas hrvatski jezik u Hrvatskoj ne postoji, sem onog čakavskog i kajkavskog.
U Hrvatskoj postoji srpski jezik i mi ga, s punim pravom, drukčije ne možemo zvati nego tako: srpskim jezikom, ili srpskim jezikom u Hrvatskoj.
Srpski jezik u Hrvatskoj i ranije se zvao srpski, ali "i hrvatski", "ili hrvatski". U novije vreme ime srpskog jezika je odjednom nestalo, čak i iz složenice srpskohrvatski. Odjednom je postao hrvatski i samo hrvatski, čak ne "i srpski", "ili srpski". Ali je živi srpski jezik u Hrvatskoj ostao. To dobro znaju svi, i Hrvati i Srbi. Hrvati se prave kao da su zaboravili da su se svoga jezika sami odrekli i javno ga odbacili, a prihvatili i prigrlili srpski.
U svakom slučaju reč je o samovoljnom političkom činu, a ne o istorijskim i jezičkim razlozima.
To je nasilni politički čin bez primera u svetskoj istoriji.
U Hrvatskoj i danas postoji srpski jezik i njime danas govore i pišu svi hrvatski pisci i svi građani Hrvatske, osim onih koji govore hrvatskim čakavskim ili kajkavskim jezikom. Druga je stvar što to ne priznaju.
Marin Držić i Jovan Sterija Popović, Ivan Mažuranić i Petar Petrović Njegoš, Tin Ujević i Jovan Dučić, Dinko Šimunović i Simo Matavulj, Dobriša Cesarić i Vasko Popa, Miroslav Krleža (osim Balada) i Ivo Andrić, Ivan Aralica i Dobrica Ćosić, svi oni pišu jednim istim srpskim jezikom, bez obzira na to kojoj književnosti, veri, naciji i državi pripadaju.
Svi su oni pisci srpskog jezika.
Srpski pisci odaju najveće priznanje hrvatskoj književnosti i hrvatskim piscima što su u svojim delima proširili, razvili i raspevali izražajne mogućnosti srpskog jezika do vrhunskih mogućnosti i umetničkih ostvarenja.
|
| |
| |
