Zaboravim, ponekad, ko sam i šta sam, dok
žmirim, i puštam da muzika, u jeziku nijema,
kovitla me i opija. Odnekud, niotkud, preplavi me ona,
kao kakva nježna krvopija. Da mi kaže ko sam. I da
ne da baš ono šta hoću: da to ne znam, i da me nema.

Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se u
kristalno carstvo samoće. Da ne poludim, odagnavam
iz sebe čio, predobri i teški, svemir ljudi. Učim govor
zvjerinja i bilja. Da to bude moje življenje i zbilja.
Ona se odnekud dovuče, jezikom zmije i kandžom
mačke, žecne i zagrebe, žestoko, duboko, ko prstom
u oko. Zaboli, zaboli ko suza dječija. Avaj, avaj, avaj!
i tisuću još puta: avaj! To li je, Bože, sudba ovječija?
To li je, Bože življenje ljudsko, tegobno i bijedno?

Zaplovim ponovo u nebesa, milujem, ponovo
kose djetinje. Vabim je, neka dode, nek čini šta hoće.
Biće mi svejedno.

Zar nismo,
otkad se znamo,
ja i ona - jedno?